33 kilometra lojalnosti: Što nas Pohod ob žici može naučiti o modernom poslovanju?
Prošle subote konačno sam napravio ono što sam planirao već dugo. Prehodao sam cijeli krug oko Ljubljane – 33 kilometra legendarne Poti ob žici. Iako je gotovo opet nešto iskrsnulo (pomoć tastu i punici pri slaganju drva), supruga me nagovorila da idemo. Malo ćemo se jače primiti posla i sve ćemo stići -rekla je, pa makar i ne isti dan – ali jesmo, sve smo riješili isti dan. Tako sam imao i čistu savjest. Zaista mi nije bilo svejedno zbog njih. Lijepo brinu za mene i ne čini mi se korektnim s moje strane da, ako zamole za pomoć, ne pomognem.
I tako smo otišli. Prvi dan trening za noge na stazi, drugi dan trening za leđa i ruke kod drva. Savršen vikend. Danas to još uvijek osjećam, i u nogama i u leđima…
Početak puta: naoštreni, prestižemo, huh, kao da lovimo normu. Oboje dobre volje, promatramo ljude, prirodu, stazu… Lijepo je. Bez odmora smo odradili polovicu kruga, u dva i pol sata. Zatim prva pauza. Tempo je polako, naravno, padao, a posljednji kilometri… huh… Malo više o tome kasnije.
Lojalnost koja traje 68 godina
Kao stručnjak za rješenja lojalnosti analiziram digitalne ekosustave, ali Pohod ob žici je lekcija za sebe. To je vjerojatno jedan od boljih “loyalty programa” na svijetu. Bez aplikacija, bez skupljanja bodova za popuste, ali s nevjerojatnom stopom povratka korisnika. No, nije baš potpuno tako. Postoji aplikacija – da znaš koliko kilometara ima između kontrolnih točaka na kojima skupljaš štambilje. Da na kraju cijelog kruga dobiješ medalju. I imam je. Obješenu doma, da je vidim već ujutro kad se probudim.
Od 1957. godine taj događaj poziva generacije na istu trasu. Kada brend postane dio tvoje identitete i tradicije koju prenosiš na djecu, pobijedio si.
Na usponu na Golovec pretekli smo stariju gospođu. Nije mi dalo mira i nakon nekoliko trenutaka stao sam i obratio joj se. Imala je lijep tempo za svoje godine. Pa sam je pitao. Najprije nije željela odgovoriti, doveo sam je u neugodu. Ali ipak je. Gospođa ima 88 godina. Postala je moj osobni uzor – s 50 godina, koje ću uskoro navršiti, mogu samo poželjeti da u njezinim godinama budem tako vitalan. I gospođa se redovito sudjeluje u pohodima – već godinama. Kakav je tu LTV.
Destinacijski turizam: Zelena infrastruktura i propuštene prilike
Ljubljana je tijekom godina napravila vrhunski posao u održavanju staze. Po mojoj procjeni, barem tri četvrtine puta vodi ispod gustih drvoreda, što znači da vrućina uopće nije faktor. To je infrastruktura koja omogućuje vrhunsko iskustvo (Customer Experience). Međutim, primijetio sam velik raskorak kod lokalnih ponuđača.
Grad je doslovno doveo tisuće gladnih i žednih ljudi pred vrata lokalnih gostionica, lokala i barova. Ali rekao bih da većina nije bila spremna. Oni rijetki koji su razumjeli priliku bili su puni. Prije nekoliko godina, kada smo išli na kraći dio staze, u jednoj gostionici uz put bila je vrlo lijepa i ugodna atmosfera. I računali smo na zaustavljanje tamo. Ove godine? Zatvoreno…
Na taj bi dan grad mogao pomoći dodatnim dozvolama zainteresiranim ugostiteljima, kako bi uz stazu postavili još neke dodatne štandove.
U turizmu često tražimo kompleksna rješenja, a zaboravljamo ono što nam prolazi pokraj vrata.
Lekcija malih poduzetnika: Pobjednici dana bila su djeca uz stazu.
Prodavali su limunadu i – pazite – čak i bezglutenske muffine. Ti mali poduzetnici očito su razumjeli tržišnu nišu i snagu osobnog pristupa bolje nego mnogi etablirani ugostitelji. Nekoliko sam ih oslovio i priznajem da su me većinom pozitivno iznenadili – bili su razgovorljivi i odgovorili su mi.
Ustrajnost, tvrdoglavost i lekcija o cipelama
Na pohodu nisam učio samo o poslovanju, nego i o ljudskoj prirodi. Moja supruga si je dan prije “šetnje” kupila nove sportske tenisice, jer su stare već bile dotrajale. Iako vrlo dobro zna prvo pravilo (jer je planinski vodič) – cipele treba razgaziti. Računala je da će unutarnja pjena biti dovoljno mekana za šetnju po makadamu. Pa, malo dužu šetnju. Rezultat? Potpuno nažuljane noge, ne samo na peti, nego i na tabanu. A kao da to nije bilo dovoljno, napravila je neki pokret i osjetila bol u kuku, i to samo oko 3 km prije cilja.
Nije bilo popuštanja. Unatoč bolovima grizla je do kraja. Ja bih vjerojatno već odavno skrenuo na pivo ili dva i završio put. Da, priznajem, žene u prosjeku imaju viši prag boli od muškaraca.
To me podsjeća na posao: ponekad je put bolan i pun nepredviđenih prepreka (ili žuljeva), ali ustrajnost je ono što razlikuje pobjednike od onih koji odustanu prije cilja.
Zaključak
Pohod ob žici nije samo sportski pothvat. To je dokaz da su najbolja iskustva ona koja spajaju vrhunsko okruženje (destinaciju), snažnu tradiciju (loyalty) i iskren ljudski kontakt.
U tvrtki Smart Octopus Solutions tu filozofiju prenosimo u naša rješenja, kao što su SmartGifty i CLIP. Jer na kraju dana tehnologija samo podržava ono što mi ljudi osjećamo – pripadnost i poštovanje.
Jurij Triller
