Kad dovoljno boli, napravimo promjenu
Rečenica koju ste već mnogo puta čuli. I itekako je istinita. I vrijedi za apsolutno sva područja. Ako ne napraviš promjenu kad zaboli i odmahneš rukom „nije to ništa“, boljet će sve više, dok ne postane neizdrživo, a tada može biti već prekasno.
Vjerujem da je većina vas pritom pomislila na zdravlje ili osobne odnose, rijetko tko je odmah pomislio na posao i inovacije. A možda bi trebao.
Koliko se brzo inovacije danas nižu, ponekad je teško povjerovati kojom brzinom sve napreduje. Ponekad imamo osjećaj da jedva pratimo, iako smo još jučer mislili da imamo stvari pod kontrolom.
Krize kao pokretač razvoja
Iстина je da živimo u vremenu kada je svijet prilično nepredvidiv. Razlozi nisu novi – čovjek i njegova pohlepa odavno su konstanta. U razaranju smo odlučni, ali dok god budemo još bolji u stvaranju, razvoju i pronalaženju rješenja, civilizacija će nastaviti svoj put. I upravo tu dolazi zanimljiv obrat – u mirnim vremenima često se opiremo promjenama zbog komfora, no kada nas okolnosti stisnu u kut, inovacije koje bi inače trajale desetljećima uvedemo u nekoliko mjeseci.
Ako pogledamo unatrag, vidimo da to nije ništa novo, samo se primjeri kroz vrijeme mijenjaju.
Internet nije nastao kao udobna inovacija, već kao vojni projekt u vrijeme hladnog rata. ARPANET je bio odgovor na vrlo konkretnu potrebu – kako osigurati komunikaciju koja funkcionira i u slučaju napada. Danas bez toga praktički ne postoji nijedan posao.
GPS, koji svakodnevno koristimo, nije razvijen za navigaciju turista, već za vojnu preciznost. Danas bez njega ne postoji logistika, dostava ni mobilnost.
Nakon financijske krize 2008., kada je povjerenje u banke palo na minimum, počele su nastajati alternative. Fintech, digitalna plaćanja, nove platforme. U to vrijeme nisu se razvijale zato što je to bilo „zanimljivo“, nego zato što je sustav pokazao pukotine.
Ako pogledamo još konkretnije – upravo u tom razdoblju počeli su rasti Airbnb, Stripe, Uber, WhatsApp… U vremenu kada su ljudi gubili poslove i tražili dodatne izvore prihoda, nastali su modeli koji su danas promijenili čitave industrije.
I onda Covid. Mislim da tu ne treba puno objašnjavati. U nekoliko mjeseci napravili smo skok koji bi inače trajao godinama. Online sastanci, rad na daljinu, digitalni procesi. Stvari koje su donedavno bile „u planu“ postale su nužnost preko noći.
Kad teorija postane stvarnost
Takvih primjera kroz povijest je bilo mnogo i bit će ih još. Obrazac ostaje isti – razvoj ne dolazi kada je sve stabilno, nego kada stabilnosti više nema.
Polazim i od vlastitog iskustva. Ne usuđujem se uspoređivati s navedenim primjerima, jer razlozi nisu bili ni približno tako dramatični, a uspješnost također nije na toj razini. Ipak, postojala je potreba koja je bila dovoljno snažna da nas pokrene.
Prije otprilike deset godina, na temelju iskustva u industriji događanja, primijetili smo da ne postoji prava transparentnost kod „reguliranih konferencija“ – to su događaji na kojima određene profesije moraju potvrđivati svoju prisutnost (medicina, obrazovanje, treneri…). Sustav se temeljio na osnovnim principima koji su u praksi brzo pokazali svoja ograničenja.
Zato smo razvili rješenje za praćenje prolazaka. Prije toga su nam govorili da je rješenje odlično, ali kada je trebalo krenuti s korištenjem, shvatili smo da im to zapravo nije problem, jer su potvrde već unaprijed ispisane, a gospodina doktora neće ometati dok u Portorožu pije kavu na suncu s pogledom na more, dok je u Ljubljani magla.
S tržišta smo ubrzo dobili novo pitanje: što u slučaju većeg broja ljudi? Zar stvarno mislite da ćemo svakoga pojedinačno skenirati pri ulasku i izlasku, svaki put? Primjedba je bila potpuno opravdana. Tada smo morali odlučiti hoćemo li ustrajati na postojećem rješenju ili napraviti korak dalje. Odlučili smo se za drugo. Razvili smo RFID UHF portale koji automatski detektiraju prolaske sudionika, bez potrebe za ručnim skeniranjem. Za tu inovaciju dobili smo i EU sredstva (SME Horizon Phase 1).
Kada smo rješenje konačno razvili, validirali i čak bili angažirani za podršku konferenciji u SAD-u, činilo se da smo na pravom putu. Pola godine kasnije došao je Covid. I sve se zatvorilo. Industrija za koju smo razvijali rješenje praktički je stala, a mi smo bili u fazi kada smo upravo završili razvoj. To je bio trenutak kada si morao vrlo brzo razmisliti što zapravo radiš i kamo ideš dalje.
Od problema do novog modela
Sljedeća priča nastala je iz tog promišljanja. Rješenje za darovne kartice za trgovačke centre, koje se temelji na zatvorenoj financijskoj shemi – dakle, novac ostaje unutar sustava i ne odlazi bankama ili procesorima, a korisnik može vrijednost na kartici koristiti kod više različitih pružatelja, pri čemu je vlasnik brojnih podataka koje svaki napredniji marketingaš može iskoristiti.
Na prvi pogled jednostavna ideja, ali u praksi prilično kompleksna, jer zahtijeva stabilnost i sigurnost sustava, povezivanje različitih dionika, razumijevanje korisnika i, prije svega, transparentnost i povjerenje.
Kada pogledam unatrag, razvoj nikada nije išao u smjeru koji bismo mogli precizno planirati. Uvijek je išao u smjeru potrebe.
Ako sam potpuno iskren, nikada nismo krenuli s idejom da ćemo graditi platforme ili ekosustave. Krenuli smo jer nas je nešto smetalo, odnosno nedostajalo, i jer smo imali osjećaj da se stvari mogu napraviti bolje.
Promjena nije pitanje „hoće li“, nego „kada“
Zanimljivo je da se kroz cijeli proces stalno ponavlja isti obrazac. Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Kada nešto ne funkcionira, prisili te da razmišljaš šire. I kada bi mogao odustati, upravo tada se pojavi nova prilika.
Ne zato što je sve idealno, nego zato što često nema drugog izbora.
Danas, kada svijet ponovno ulazi u razdoblje nesigurnosti i otvaraju se pitanja stabilnosti, tržišta, energije i budućnosti, većina traži načine kako očuvati postojeće stanje i smanjiti rizike.
No strah je najveći neprijatelj, a često je samo prividan. Tako i mi gledamo naprijed i pripremamo novosti, nadogradnje i širenje. Postupno, bez velikih najava. Ne kao jedan veliki skok, nego kao logičan nastavak svega što smo do sada gradili. Kao nadogradnja.
Ne možemo utjecati na globalne događaje. Možemo utjecati na to kako ćemo na njih reagirati. I to vrijedi za sve. Možemo čekati da nas okolnosti prisile na promjenu ili je napraviti na vrijeme. Povijest nas uči da promjena uvijek dolazi. Pitanje je samo hoćemo li je voditi ili će ona sustići nas.
Jurij Triller
Povežimo se
Članak je izvorno objavljen u e-novostima Digital Disruptor #34.
